Veliki Risnjak najviši je vrh Nacionalnog parka Risnjak, mjesto nevjerojatnog mira i tišine koje ćete zavoljeti od prve i kojemu ćete se uvijek vraćati. Kao što mu se vraća i naša Gušterica o čemu piše ovaj tjedan za Slowage365.hr. 

Jedan od vrhova kojima se uvijek s nježnošću vraćam jest Risnjak, pa je bilo apsolutno nezamislivo provesti nekoliko dana ovog ljeta u Gorskom kotaru, a ne uputiti se, nogu pred nogu, do Velikog Risnjaka smještenog na 1528 m nadmorske visine. Prilaz najvišem vrhu nacionalnog parka Risnjak moguć je iz nekoliko smjerova i iako sam prije par godina potegnula iz Crnog Luga, koliko se sjećam, zahtjevnijom Horvatovom stazom, godišnje doba i želja da ponovim prvi, još srednjoškolski uspon na Veliki Risnjak, bacili su me na nešto zapadniju početnu točku uspona, u Vilje. Osim toga, pamtim dobro da je s ove strane uistinu najljepši pogled sa staze na sam vrh Veliki Risnjak.

               

Na putu prema Risnjaku

 Iz Vilja smještenog na 1168 mnm do vrha se dolazi za otprilike sat i pol i zapravo je najkraći i najbrži put za posjet Velikom Risnjaku. Činjenica da biram najkraći put, daje ujutro vremena za još malo guštanja ispred planinskog centra Petehovac. Od Petehovca do Vilja je 30-ak kilometara i računam da nam je , s obzirom na dio puta koji je bijela cesta, dovoljno 45 minuta do sat vremena bezbrižne vožnje. Stoga je pokret u 10 ujutro i više nego taman. Vozimo prema Gornjem Jelenju, a nakon skretanja s ceste Delnice – Rijeka, još otprilike 7 km više-manje bijelom cestom. Na stazi za Risnjak smo 10ak minuta prije jedanaest sati.

 

Znate li priču o vilama Gorankama?

Na početku brzo koračamo šumskom cestom koja par stotina metara kasnije postaje staza. Uz put nas prati priča o vilama Gorankama, ispisana dvojezično na drvenim stupovima. Zastajem kod svake i pratim priču o mladiću i vili koja se zaljubila u smrtnika zbog čega ju je vila glavarica pretvorila u zvijer dotad još nepoznatu u šumama Gorskog kotara, pretvorila ju je u risa. Od silne ljubavi i mladić se pretvori u risa. Izolirani od ostataka šumske zajednice, njih dvoje povukoše se u planinu koju narod prozva Risnjakom. Kraj ove priče planinari će saznati u trenutku kad ugledaju Schlosserov dom (1418 mnm) smješten podno vrha i upravo tada shvatiti da dan proveden na Risnjaku znači dan proveden u društvu zvijeri..

 

 

 

 

No dotad će proći još jednu zanimljivost – Medvjeđa vrata, impozantne kamene blokove i sjecište puteva. Staza do Schlosserovog doma gotovo je cijelom svojom dužinom u šumi i hladu, pa je idealna za ljetne mjesece. Ove su šume i prilično vlažne, a zanimljivo je da je upravo Gorski kotar najvlažniji predio Hrvatske u kojoj je godišnji prosjek oborina od 600 do 3000 mm. Risnjak je, pak, s godišnjim prosjekom količine oborina od 3600 mm u samom vrhu ljestvice. Ljeti je priča drugačija, u šumi je svježe, a kad izađemo na čistinu, lagani povjetarac čini uspon ugodnim.

             

 

Ljepota zaštićenih biljaka

Gledate li pažljivo i bez skretanja sa staze naići ćete na neke od zaštićenih biljnih vrsta, nas su svojim cvjetovima počastili runolist (Leontopodium alpinum L.) i ljiljan zlatan (Lilium martagon L.). Planinski runolist koji se još naziva i krškim runolistom u Hrvatskoj je zaštićeno od 1952. godine, a latinski naziv duguje izgledu ‘baršunastog’ cvijeta bijele boje koji podsjeća na lavlju šapu (grč. leon – lav i podion – nogica). Ljiljan zlatan svoje ime duguje boji podzemnih lukovica (zlatnožuta boja) iz koje su srednjovjekovni alkemičari pokušali dobiti zlato. Dvije zaštićene biljke ulovljene objektivom i više su nego što sam mogla poželjeti, pa mirne duše susret sa zvijerima Risnjaka ostavljam za sljedeći put.

               

Uspon na Schlosserov dom

A osim već spomenutog risa, Risnjak je dom i medvjedima i vukovima. Razmišljam kako je malo mjesta u Europi na kojima obitavaju sve tri vrste ovih zvijeri dok prelazim zadnje metre do Schlosserovog doma. Posljednja dva uspona na Risnjak Schlosserov dom bio je nezaobilazna okrijepna stanica, jednom sam u njemu i prespavala. Velika želja mi je to bila napraviti i ovog ljeta. Međutim, Schlosserov dom je ove godine zatvoren. Ne ulazeći u priče je li to zbog lošeg gospodarenja, neodržavanja, imigranata koji postaju dežurni Pedro za svaku ovakvu ili sličnu situaciju ili zbog COVID-19 priče, bojim se samo da Schlosserov dom ne doživi sudbinu prekrasnog doma na Snježniku od kojeg kao da su svi digli ruke.

             

 

Nevjerojatni spokoj na Velikom Risnjaku

Ne želeći raditi pauzu pred domom odlučim odmah ispenjati zadnjih stotinjak metara visinske razlike do samog vrha. Vuk će me i tako stići i prestići kad marenda. Djelomično osiguran sajlama, vršni dio staze više je izložen suncu. Svako malo zastajem i bacam pogled na zaravan podno vrha i Schlosserov dom. Da se ne lažemo, malo lovim zrak, ali i volim taj pogled. Volim i kad zastanem na vrhu, zatvorim oči i duboko udahnem. Volim i kad me vjetar na vrhu dobro dohvati i kad otvorim oči i pogledom obuhvatim nepregledne šume, stjenovite vrhunce, Lokvarsko jezero i Jadransko more, ali i Alpe. Volim mir i tišinu, taj nevjerojatni spokoj koji nađem na Velikom Risnjaku i pomislim kako bi bilo divno sad ovdje ‘ubiti oko’.

 

              

 

Tako je na kraju i bilo. Netko je ‘ubio oko’, a netko se nije mogao zadovoljiti veličanstvenog pogleda. Sreća pa nam je planina bila naklonjena i pustila nas skoro sat vremena samima na vrhu. Kad su počeli pristizati drugi planinari, lagano smo krenuli nizbrdo. Još sam se jednom uvjerila kako je lako ispenjati vrh, a teško ostaviti ga…

NAPOMENA!

Obzirom da planinarski dom ne radi, valja sa sobom ponijeti hranu, dovoljnu količinu vode i dekicu na kojoj će se sjediti.

U Nacionalni park Risnjak plaća se ulaz – za odrasle osobe 45 kn, za učenika studente, planinare i umirovljenike 25 kn. Ulaznica vrijedi dva dana, potrebno ju je sačuvati, a može se kupiti na info punktovima u Crnom Lugu, Kuparima i Razlogama.

Sljedeći tjedan vodimo vas na još jednu lokaciju unutar Nacionalnog Parka Risnjak, pa sačuvajte ulaznicu!

               

 

 

Možda bi vas moglo i zanimati: Petehovac – ime je dobio po divljem pijetlu, a danas se u njemu jede najbolja juha od gljiva u Gorskom kotaru

 

 

 

Tekst: Lucija Biondić

Foto: Privatna arhiva