Svatko od nas redovito doživljava neki oblik emocionalnog ranjavanja koji utječe na kvalitetu njegovog života, na zdravlje, na sve. Hoće li vas emocionalne rane poraziti ili potaknuti na pozitivnu promjenu, najviše ovisi o vama samima. Socijalna pedagoginja Tea Bošnjak objašnjava kako cijeli taj proces izgleda i što nam je činiti.

 

 

Upitate li svoje sedmogodišnje dijete što biste trebali učiniti raskrvarite li koljeno, reći će vam kako biste ranu trebali očistiti i previti zavojem. Upitate li ga zašto je to bitno, reći će vam da je takav korak nužan kako biste iscijelili ozljedu i ozdravili, kako ne bi došlo do pogoršanja. Svoju djecu od malih nogu učimo da je potrebno dva puta dnevno prati zube, kako skrbiti o tijelu i oni te poruke, više-manje, dobro svladaju.
No, ako pitamo odraslu osobu što bi trebala učiniti kako bi ublažila emocionalnu bol koju izaziva iskustvo odbijanja ili razočaranje koje je posljedica neuspjeha, vrlo je malo izgledno da će znati kako iscijeliti ove uobičajene psihološke povrede. Kako to da više vremena odvajamo na ulaganje u fizički izgled, tjelesno
zdravlje, dok paralelno uopće ili vrlo malo brinemo o svom mentalnom zdravlju?

 

Uvid u vlastite emocionalne rane

Iako živimo u društvu u kojem se puno govori o važnosti ulaganja u mentalno zdravlje, velika većina ljudi i dalje to zanemaruje. Na policama knjižara možete pronaći raznu literaturu za samopomoć, savjete kako raditi na sebi, kako ulagati u mentalno zdravlje, kako unaprijediti svoje sposobnosti, kako izgraditi samopouzdanje, kako živjeti sretniji i zadovoljniji život u svega nekoliko koraka. Kako to da, iako je sve dostupno, ipak ne vodimo previše računa o vlastitim emocijama?
Trik je u tome što, uz sve recepte, naputke i savjete koje možete pronaći, ne dobijete uvijek one najvažnije alate potrebne za rad – trud i strpljenje!

Na putu razvoja, odrastanja i sazrijevanja nas nisu učili da „rad na sebi“ iziskuje vrijeme, trud, strpljenje, a na kraju krajeva i bol. Nisu nas učili da su neugodne emocije jednako važne kao i one ugodne. Okruženi smo ponuđenim instant rješenjima zbog kojih smo u otporu prema tom popularnom radu na sebi. Osobno ne volim koristiti termin rada na sebi, nego volim taj rad slikovito opisati kao putovanje koje nema određene točke a i b, putovanje na kojem se otkriju neke lijepe i ugodne, ali i one manje ugodne potrebe, emocije, vrijednosti, misli i uvjerenje. Ako na tom putovanju otkrivamo sami sebe i ako imamo mogućnost postati bolji, jači, uspješniji i sretniji, kako to da onda pokleknemo pred prvim izazovima?

 

emocionalne rane 02-slowage365

Emocionalne rane kao put do napretka

Lista životnih situacija i izazova koji mogu narušiti mentalno zdravlje je dugačka. Često doživljavate neuspjeh na poslu, odbačenost od strane partnera, poraz, gubitak posla ili voljene osobe i mnoge druge okolnosti koje, ako ne reagirate pravovremeno, mogu rezultirati dubokim emocionalnim ranama. Naizgled beznačajna stvar dovodi u pitanje vaše mentalno funkcioniranje. Upravo u emocionalnim ranama, postoji prostor za napredak!

Autor knjige Prva pomoć za emocije, dr. Guy Winch, naglašava važnost posvećivanja brige i skrbi za mentalno zdravlje. Pruža uvjerljive argumente za prakticiranje emocionalne higijene koja se, kao navika, može trenirati. Naglašava da zapuštene emocionalne rane mogu biti jednako opasne kao i one fizičke. Kronična usamljenost, primjerice, povećava izglede preuranjene smrti za 14%. Uzrokuje povišen krvi tlak i kolesterol te otežava funkcioniranje imunološkog sustava, zbog čega možemo biti ranjiviji na neke bolesti. Dr. Winch navodi da su znanstvenici zaključili da kronična usamljenost nosi jednako značajan rizik dugoročnom zdravlju i dugovječnosti kao i pušenje. Zato je važno dati prednost psihičkom zdravlju i prakticirati emocionalnu higijenu. Psihološku ranu ne možete liječiti ako ne znate da ste emocionalno ozlijeđeni.

 

Bijeg, smrzavanje ili borba?

Što se događa u vašim životima ponekad? Doživite neuspjeh na nekom području, ostavi vas partner, šef viče na vas na poslu iako niste ništa loše napravili, izgubite voljenu osobu ili posao, primjerice. Nekoliko dana se osjećate loše, ne želite izaći iz kreveta, plačete, zabrinuti ste, možda konzumirate alkohol ili određenu hranu ne biste li se barem malo osjećali bolje i onda krenete „padati“ sve dublje u emocionalne probleme, ne znate što činiti dalje ili se vratite standardnom tempu života, gurajući pod tepih sve ono što vas tišti i brine. Dakle, događa vam se ona klasična reakcija na stresne situacije u obliku bijega, smrzavanja ili borbe. To imate u sebi jer je nekad davno, daleko u prošlosti, funkcioniralo i imalo smisla. Sada je vrijeme da pronađete smislenije strategije suočavanja sa stresorima i pobrinete se za vlastite emocionalne rane.

Emocionalne rane često igraju igru s vašim umovima pa vam još češće iskrivljuju percepciju, jasan pogled na situaciju, zbog čega nastaju negativne misli. Njih nije jednostavno zamijeniti pozitivnima, ali nije ni nemoguće! Prvi korak za izlazak iz začaranog kruga ranjavanja je prihvaćanje odgovornosti i potrebe za promjenom načina razmišljanja. Isto tako, važno je osvijestiti da su neugodne emocije ovdje s razlogom. Shvatite ih kao alarm na onom putovanju „mukotrpnog“ rada na sebi. Trebate malo više upregnuti i kopati ispod površine kako biste se uspješnije s njima nosili.

Znam da je nekima nezamislivo uopće i pomisliti kako tuga i bol koju osjećate jer vas je ostavio partner/ica može biti dobra za vas? Itekako može, jer vam može pomoći da bolje upoznate sebe, svoje potrebe, vrijednosti i uvjerenja kojima idete kroz život, da spoznate što želite, a što ne. Ništa izvanjsko ne može utjecati na vaš pogled koji imate na neku situaciju. Vi sami dajete određeni, pozitivni ili negativni značaj.

Akcija na putu promjene

Drugi korak podrazumijeva adekvatno planiranje promjene vašeg načina razmišljanja i uočavanja (prijedlog: počnite pisati na papir vlastite negativne misli i malo po malo ih probajte mijenjati u pozitivnije; kada ih kažete glasno ili zapišete, već ste u manjem otporu i tada neugodne emocije mogu postati manjeg intenziteta!).
Do same akcije na putu promjene neke navike, postoji velik dio koji se odnosi na organizaciju, plan i kontemplaciju o tome što ćete dobiti mijenjanjem negativnih misli, koje resurse i kakvu podršku imate za taj put i slično.

Dat ću vam jedan primjer: nakon bolnog prekida veza osjećate tugu, strah i nelagodu, koja se počne odražavati na vaše funkcioniranje u situaciji upoznavanja nekog novog muškarca/žene, zbog čega takvu situaciju poželite izbjeći i radije ostajete kod kuće u krevetu, sami sa svojim mislima. Ako samopouzdanje gledamo kao na vjeru u sebe i ako je ona u periodu žalovanja nešto tanja, mi smo u stanju ruminirati, odnosno iznova promišljati, razbijati glavu i pažnju usmjeravati na vlastite negativne misli koje imamo o samima sebi (nisam dovoljna vrijedan/na, ja to ne mogu, ja to ne znam, kako ću se nekome svidjeti…).

Što tada radimo svom samopouzdanju i kakvu sliku o sebi stvaramo samima sebi?

  • Vježbajte suprotstavljanje samokritičnosti u takvim situacijama.
  • Sastavite popis svih negativnih samokritičnih misli koje vam se javljaju vezano uz odbijanje na poslu, od strane partnera ili neko drugo socijalno odbijanje, bilo koji životni neuspjeh.
  • Smislite i s druge strane protuargumente koji pobijaju svaki samokritični argument koji ste naveli.Pružanje suosjećanja prema samima sebi, imajući na umu mogućnost povratka na stare obrasce promišljanja (sasvim je u redu ponekad pokleknuti), je izrazito važno! Dakle, sljedeći put
    kad vas prijateljica pozove na zajedničko druženje na kojem bi se mogao potencijalno pojaviti simpatičan muškarac, nemojte odbiti. Dajte si vremena i šansu.

Kutija prve pomoći za emocionalne rane

Znate li onu kutiju koju imate u automobilu s priborom za pružanje prve pomoći? Pokušajte zamisliti takvu kutiju prve pomoći koja će biti isključivo za emocionalne rane. U nju možete staviti afirmativne izjave o samima sebi (ja sam vrijedna, ja to mogu, ja znam dobro crtati, ja super plešem, ja jako dobro radim svoj posao), dnevnik promjene negativnih misli po danima u pozitivne misli, dnevnik zahvalnosti (usmjerite se na ono što vam dobro ide, u čemu ste uspješni, što volite), listu svojih ciljeva i snova, svoje vrijednosti i vrline, svoje mane na kojima možda želite poraditi, sve ono što vam može olakšati suočavanje s neugodnim
emocijama. Kad im se prestanite odupirati, radit će u vašu korist. Naglašavam da, kad je psihološka povreda iznimno ozbiljna, emocionalna prva pomoć ne bi trebala biti zamjena za posjet stručnjaku, baš kao što ni dobro opremljen pribor u automobilu ne zamjenjuje intervenciju liječnika.

Dr. Guy Winch ističe tri praktična savjeta za razvoj navike emocionalne higijene:

1. Izađi iz vlastite zone komfora i poduzmi konkretne korake i aktivnosti (uči, radi, putuj, druži se, treniraj)!

2. Zaštiti svoje samopouzdanje, biraj vjeru u sebe svaki dan iznova (vjeruj da možeš, trudi se i ulaži, razvijaj svoje potencijale)!

3. Prestani ruminirati (stalno „žvakanje“; način razmišljanja koji se ponavlja i usmjerava pažnju osobe na neugodnu situaciju koju je doživjela, a zbog koje se osjeća loše) i probaj nešto novo i drugačije!

 

Emocionalna higijena kao osnova

Bez promjene u načinu razmišljanja, nema promjene u ponašanju, a onda ni rješenja problema. S promjenom načina razmišljanja razvija se i navika održavanja emocionalne higijene. Ako si ponekad ne znate pomoći, ako vam emocije otežavaju svakodnevno funkcioniranje i izvršavanje obaveza, uvijek možete potražiti pomoć, savjetovanje i podršku stručnjaka.

Vrijeme je da mentalnu higijenu provodimo jednako redovito kao i higijenu zuba. Onda, vrijedi li zasukati rukave i krenuti na putovanje zvano „rad na sebi“? Vrijedi li uhvatiti se ukoštac i malo pomučiti s neugodnim emocijama te zacijeliti stare emocionalne rane? Krenite sigurnim, malim i strpljivim koracima, umjesto prepuštanja boli. Sad kad znate da postoje provjerene tehnike i alati koji funkcioniraju, koji vam još izgovor treba? Recite vi sami sebi.

Ako pak uviđate da je neka vrsta perfekcionizma i stalnih iščekivanja nešto s čime se možete lako povezati, obavezno pročitajte i ovaj članak.

Tekst: Tea Bošnjak, mag. paed. soc.

Foto: Pexels